figure noći (novi blog)

preko prstiju

misao koja
misli nije vrijedna
moja je suština

tuga što reže čireve po mom'
trbuhu i siječe mi vene
tjera me u mrak

kako sam tužan Ema
koliko besmislenih sati
kuca ovim životom uzalud

pa kada sletiš na jastuk
posut mirisom vremena
pretvoriš se u prah samoga sebe

ne izlazim pod ove
namrštene oblake
niti dišem ovaj prljav zrak

sve što je ostalo
sjaj je u tvojim očima
sve, a ništa ostalo nije




za gluhe sate

ne zovi me noćas
na tugu
da mi sipaš u oči
to vino što peče

svoje riječi čuvaj
za gluhe sate
kad nisam tu

u krem obojene
daljine među našim
dušama, lijepe
naoko čudne

kad se provlače
moje misli među
tvojim licima
noć će da čeka

jer tišina je ono
što od čovjeka
stvori samotnjaka



trenutno

da se pretvorim u mrak
odnesem zadnju luku
u svoje ralje
prekrijem zadnji sokak
zvijezde da mi
vire pod kaputom
dok malo dalje
plam vatre blijesne
iz tvojih očiju
pa nestanem
za najdaljim
svemira kutom



tuga me voli

tretiraš me ko maksuma
strogim pogledom me bodeš
među plućna krila
vežeš mi ruke riječima
usisavaš moj glas
u konačnu nit
poput crne rupe
na mome kaputu
bušiš sumnje kroz mene
cijediš zadnju kap
ljubavi iz mog
mesnatog srca
voliš me a ipak
me mrziš
mrziš me jer sam tvoj

flos mortis

mrse nam se grane
dok vjetar ih lomi
pucketa stablo izborano

fijuće, arlauče, puše

na sto od drveta
postavljam vazu od stakla
probada je sunce i lomi se

topi se svjetlost

sumnjiv odsjaj u tvome oku sviće
medne su ti usne što me ljube
gusta je tvoja kosa

zamršeni prsti

i mrse nam se grane
dok vjetar ih lomi
a izborano stablo puca




piši

evo pišem ti
opet
da noć me ne ubije
tišina gruba kao stijena
pišem a prsti se
opiru, izdaju me
kao ljudi

nikoga nema
pusta je soba
bez tebe je svaka sjena
samo komad tame
svaki pokret je suvišan
svaki uzdah je kapija boli

evo prozor je oboren
zavjesa treperi
lavež i jauci noćas se bore
opet ti pišem
iz ove nakaradne duše
izvlačim riječi
kako sam jadan
kad mi ni rođeni
prsti više ne vjeruju

poleti kroz taj san
i digni ruke visoko u zvjezde
niz tvoje oči će curiti boje
fioke oružja u tvojoj su duši

mračno je vani
i kidaju se kapi sa neba
pokoja dođe tu na tvoj džemper
rasuta smradež u čeljusti psa

lik iz solane
prodaje vuka za jeftine novce
rakiju ljutu il šteku duhana
mramorni junak u blatnjavo vrijeme

šalji mi kćerku
usana modrih i kukova plodnih
neka ponese tri metka za mene
od ove noći neće me vidjet'

putujem vjetrom
na kraju sela ću ubiti zmaja
iz njegove žuči izvući kamen
i otići negdje na ručak

ona ima kućni red

ona ima tako crni kaput kao ja
neke šiške do obrve otprilike
ili malo više i zove se imenom kao i svi

ona hoda pokraj rijeke kao ja
drži me za ruku do članka otprilike
i misli da sam čudan kao i svi

ona ide na fakultet kao ja
ima dobre ocjene otprilike
i pretežno mrzi hemiju kao i svi

ona pjeva loše kao ja
misli da sam onako otprilike
i kaže da voli filmove kao i svi

ona živi ovdje kao ja
ima stan na petom otprilike
vozi se liftom kao i svi




niz taj uski drum

et polako,koracima odvučiće
ovu zadnju pjesmu sa sobom
za mirisnu njenu bluzu zakačena
poput zbogom maramice odleprša i nestade

pa niz drume kamenite
kud je jesen skoro otišla
krenula je sama nikuda
da tamo pronađe svijet bez mene

a kraj puta snijeg je skrio
ljubičice i te biljke,kojima ni ime ne znam
a njoj sam ih nosio,ko da mi je ona bila
najljepši u kraju vrt

pa kad eto moraš ići
ovim ponedeljkom me pokrij
a te suzne oči nosi tamo
gdje je siva jesen otišla

kroz mastilo pečata normalne struje
sumorni mornar na žicama krutim
odleti negdje na nebo u oblak
bez riječi noseći planet na grbi

papirni ljudi sa mrljama crnim
pocijepanog morala na stanici stoje
plakati na krošnjama, nebo se guši
papirni ljudi na stanici stoje

ko je revolver držo u gaćama
ko je spržio guzicu debelu
plašljivo gledam u grozdove crne
okidač stoji na pola dva

visoke struje u glavi se kriju
mekane duše na podu slivene
vjetar se gica niz uicu mokru
nosi u nebo papirne ljude..

Odoh ja

Ležim na nekom valu
Nosi me po svijetu
Toplo je,neki vjetar
Pirka mi po obrvama

Tišina,mrak,zvijezde
Još malo pa ću zaspati
Sklapam oči i
Osjetim kako sve talasa

Na mojim koljenima se
Uhvatila so a
Neke ribe me
Golicaju po leđima

Ah,miris trešanja
Tako je toplo
I dalje talasam
S tim metkom u grudima


Lanac

svaki moj osmjeh je cinizam
zle misli što lutaju kroz dan
lanac sujete,mržnje,osvete
pogrebno društvo za čovjeka

krhke kosti što pucaju na vjetru
putevima kojim putuje učen
ne idu moji tragovi nit krpe
pustinja od asfalta i trotoara

idi tamo gdje sjaje oči
u ustima moga komšije je zlo
u očima mog komšije je kreten
stoji na ćošku i puši drinu

nemoj sad da me pogrešno shvatiš
nisam ni salb nit pohlepan nit zao
samo sam zlo u sebi pronašao
i crtam po svijetu njegovim bojama




pokreti

prosuo se slad nad gradom
u hladu se rasuli padobranci
igle i mašine kroje budućnost
radijatori griju duše
mozgovi razmišljaju

kad sam išao u poštu
s pištoljem u ruci
da pošaljem pismo i podignem penizju
osjetio sam kako zrake sunca
prodiru među zastorima na velikom prozoru
i čuo sam žubor ljudskih riječi

potičem iz zemlje koja se zove u zlu
ona se otvori i proguta svo dobro
vlažna i hladna kao oktobarski dan
kada umiru ljudi na svakom ćošku
i proleću golubovi nad žutim parkovima
moje uspomene daleke kao istok

bijele pruge na nebu iznad nas
zima u svakoj mojoj kosti se skrila
pokrivena moja bijela kosa
stari prsti slomljeni u zglobu
i pokreti duše se čuju u dahu
goli na dnu ispod trave i neba

da l' znaš da sam kondenzator u tvojoj glavi
da ti noću lomim misli kao sindibad
i da neću,stvarno neću otići
dok ne kažeš da nisi samo list behara u čaši limunade
i da plakati znaš kao i one druge prije tebe

na šinama podzemnim ja ću i noćas besjediti
o tebi,i štakori i bubašvabe i vlaga na zidovima
diviće se lijepoti tvojih očiju i tvoga stasa
a da ni znati neće kako si samo jedna kao i one prije tebe

a kada spadnem ko kaput s vješala duševnih bolesnika
i kada pretražim po podrumu tebe u sebi i nađem te
tamo pokraj uglja kako čučiš ko golub
ko patuljak u mravinjaku i svojim ogromnim očima gutaš mrak
i priznam sebi da si jedna od onih koje su bile
da si jedna od onih koje ostaju u mraku..





ne vracaj se

nemoj da niz riječi strme
slebdiš kao pramen kose
s tvoga ramena,nemoj
kad ti kažem zbogom

da u krošnji paprenih oblaka
suze liješ i kao potok odeš
tamo negdje u nepovrat

niti da za misao me čuvaš
ko presovan list u knjizi uzdaha
da miriše na mene neka rjieč
jer proljeće još na tebe miriše

povuci prstom po starom regalu
obriši prašinu sa starog vremena
a nek te trag prašine ne podsjeti
na mene, niti bilo šta moje

susreti

tvoje grudi tako zrele
u nekom crnom brusu
a noć,noć se osjeti na duhan
linije se stapaju,forme
glasovi nemoći u rukama mojim
ti drhtiš,ti voliš
svaki komad tvoje kože
tvog mesa i usana crvenih
kosa u zraku,tvoje farmerice
sa rajsferšlusom što se otvara
i po mraku
srce taba grudima put do tebe
oči se sklapaju,ugrizi strasti
i sve tako tutnji pod nama
dok noć se u prostoru klati



ono među nama

svuci te bijele tkanine
raskošne skromnosti i ćudi
priđi uz moje tijelo,budi
meka i svilena
dok nestaješ u mojim rukama

priđi u tamu moje blizine
dok nam se stapaju siluete
prelama svjetlost,zagonetne
tvoje oči što se sklapaju
dva tijela što nestaju

dođi korak meni
osjetim tvoju toplinu
moje tijelo te čuje,tišinu
svuci sa sebe
na pod svuci haljinu

ptice

sva moja droga je prokleti ponos
sićušne su oči što vire iz glave
prkosim zvucima noći
lupanju kontejnera i mačaka
slomiću i ovaj dan

ja sam mrtvac na štakama
iz dubine kazana što se mojim tijelom zove
izviru krici i šire se poljima
kojim ljudska noga nikad nije kročila
kojim ljudska noga nikad kročiti neće
izviru krici koje ne čuje uho

duša opijena formalinskim vjetrovima
skakuće nalik vrabcu po tvome prozoru
ode tamo, nestade u žbunju
ne govori kako smo drogirani
šuti i uživaj
znaće oni i bez mene naći svoje gnijezdo



ektopija

otjeraj maglu usnama
svijet je neumorno jadan
kopam po utrobama svijesti
možda ću sresti ljubav tu

raskol među prstima
diraju žice metalne moje ruke
dižem te iz postelje
vrati se, to sam samo ja

polako nestajem u noći
još čujem kako tiho dišeš
topim se nestajem u zraku
postojim samo još u snu

mašine šiju nove krajeve
tvoje su oči žedne proljeća
i na kraju, jednom od tih nebitnih
čudan se miris zove osjeća

pustio sam crva u svoju krv
izgriza sve u meni
moju prošlost
moju budućnost
moje misli, moje
opako biće

slava mojim vijugavim
crijevima
ističe iz njegovih balavih usta
dok proždire sve u sebe
ne birajući, ne znajući
za dobro i zlo
on me izjeda zbog sebe
i sva je moja bol

potonuo u dubok uzdah
cijedim ove posljednje trzaje
iz svojih suhonjavih damara
dok klatno u mojim
grudima otkucava kameno i tmuro
a mojom krvlju ispisana
nemoć na podu ranjenih lutalica
u vapaju reži
i ta neman što me
grize iznutra
dan po dan